​OSVRT NA IZLOŽBU FOTOGRAFIJA
Josipa Weissenbergera

 
Autor je nadjenuo izložbi ime. EXIT.

Poznavaoci engleskog jezika prevest će riječ kao izlaz ili figurativno: IZLAZAK NA POZORNICU.

 

Koliko se god autorove godine otimaju srednjovječnosti, možda se s pravom nekima nameće pitanje - zašto tek sada s prvom izložbom, zašto se ona s razlogom nije dogodila davno ranije?
Bez dvojbe, autor je započeo savladavati zanat fotografije u ranom djetinstvu: korak po korak. Godinama je kao individualac, stvaralački i umjetnički sazrijevao. Danas je i fotograf i umjetnik.

Njegova samozatajnost, ukorijenjena u mentalitetu, odgoju i karakteru, bila je jača od njegove želje za isticanjem. Tako je, najdraže i najkvalitetnije izratke stvaralačkog svijeta, zadržavao u svojem kućnom arhivu.

Nakon silnih godina rada i stvaranja, njegova su svjesnost  i povjerenje u samoga sebe, nadjačali  zatomljenu samozatajnost. Autor hrabro izlazi pred lice javnosti,  spreman na vrednovanje, ocjenu i kritiku.

O fotografijama, o licu svoje izložbe , može govoriti sam autor.

​

On je prepustio da fotografije, umjesto njega govore same.

O naličju može govoriti ona druga strana: posjetitelji, prijatelji, ljubitelji fotografije, kritičari.

Neki kažu da je fotografija igra svjetlosti i papira.

Neki kažu da je to ovjekovječeni trenutak na foto papiru .

Neki kažu da je to isječak vremena i prostora propušten kroz objektiv zarobljen na papiru.

I koliko se god trudili da iskažemo definiciju fotografije, to je nemoguće.

Svaka fotografija, osim fizičkih, isijava i bogatstvo emocija različitih valnih duljina.

Uvijek imajmo na umu da je snimatelj daleko prije samog čina stvaranja fotografije, morao negdje otpočeti oblikovanje i stvaranje osjećaja za vizualnu dimenziju i motiv djelića fotografiranog svijeta.

Motivi koje je autor snimao, eksploatirani su i vodoravno i okomito. I čini se da nema više motiva koji bi mogli zainteresirati ni autora ni  publiku. Ali  to je varka.

​

Zaboravljamo jedno, da je pogled kroz objektiv  i odabir motiva ispod njega, posljednji čin prije aktiviranja otponca i otrgnuća vremena iz vječnosti. Sve se to dogodilo davno prije.
Otponac na fotoaparatu samo je posljednji čin odluke o otrgnuću trenutka vremena

I kad, se primakne oko prozorčiću fotoaparata, djelić zatečenog svijeta ispod objektiva, potpuno nas iznenađuje. On je drukčiji, bogatiji od svoje cjeline; on  šalje novu, unikatnu poruku.

I kad bi se približili, zapravo smo napravili veliki odmak od  svakidašnjeg, banalnog, uobičajenog, unaprijed  prepoznatljivog mikro svijeta.

​

Fotografija nije samo ovjekovječeni  isječak vremena. Nije samo igra svjetlosti na zatečenom motivu objektiva. Nije, u konačnici, samo projicirani proizvod na dvodimenzionalnom papiru.

Fotografija je nedvojbeno iskaz osobnosti, kumulativni sadržaj svih misaonih, intelektualnih, moralnih, senzibilnih i fizičkih osobina i percepcija snimatelja.

Fotografija je autorov stav prema životu, pozitivna energija stvaranja, način promišljanja, mentalitet, odgoj, temperament,  odgovor na iskrivljeni i nepravedni svijet koji nas okružuje. Ponekad je to radost, katkada srdžba na učinjenu nepravdu.

Čini se da autor najčešće uzima prirodu kao glavni motiv svojega fotografskog bilježenja.

A kada je i tako, na fotografiji uvijek osjećamo prisutnost duha čovjeka.

Kada uzima čovjeka kao motiv, uvijek je čovjek  središnji lik, nadređeni autoritet ali bez agresije, spreman na suživot sa prirodom i bićima u njoj.

Josip je autor čiji  podsvjesni odabir zabilježenih boja ne miluje samo oko, on njihovim poretkom šalje snažnu, emotivnu poruku.

​

Promatrajući fotografije zimskih motiva, teško je izbjeći vlastiti psihološki nadražaj hladnoće.

Boje proljeća šalju poruku nade. Ljeto otvara sakrivenu osobnost prirodi. Boje jeseni  pozlaćuju plodove misli  i osjećaja.

Ipak, fotografijama dominiraju bijela i plava boja; ponekad izdvojeno, ponekad izmiješano. I one su duboki podsvjesni izraz karakterističnog domoljublja izraženog bojom.

Autor se umjetnički pothranjuje motivima poigravanja svjetlosti vlastitom sjenom. Fokusiranjem zahvaća i naglašava tu dvojnost, vječitu ravnotežu u životnom poretku. Čini se da šalje poruku; kad se izgubi osjećaj za ravnotežnim stanjem, svijet ili njegovi sićušni dijelovi se, bez iznimke, ruše.

​

Zamjetno je, da autor i u novije vrijeme, iskrada motive života koje je u današnjem suvremenom svijetu teško pronaći. Obično su to motivi ljudi tradicionalnih običaja i ponašanja, njegovatelji starih zvanja i zanata naše slavonske  baštine  koja odumire u novostvorenom ambijentu tranzicije i globalizacije.  

Naše iskonske vrijednosti izmiču i umiru pred naletom tuđega, neprovjerenoga  ali agresivnog i vjerojatno neizbježnog.     

​

Iako se autor fotografijom vraća u prošlost, one  su  ipak u stvarnosti dokaz o ne odustajanju od vlastite vizije budućnosti. Josip neće, ne  treba i ne smije odustati; ovo je tek njegov javni prvijenac. Pred njim je blistava stvaralačka budućnost.

​

Josip  Weissenberger  je uvjerljivo u zreloj dinamici stvaranja fotografije ali i na početku javnog uspjeha.

Svijet ljubitelja fotografije, Josipa  Weissenbergera, javno podržava u njegovu zanosu i stvaranju fotografije.

Uz pregršt iskrenih želja  javno ga ispratimo na daleki put svjetlosti i papira.

 
Autor recenzije: Dragan Milec