IZLOŽBA "ASTRO FOTOGRAFIJA" 2016. GODINE

ASTRO FOTOGRAFIJA

​

GOVOR
POVODOM SAMOSTALNE IZLOŽBE ASTROFOTOGRAFIJE
IVICE SKOKIĆA 
U KNJIŽNICI GRADA VALPOVA

Dame i gospodo, štovani ljubitelji fotografije,

čini mi čast i zadovoljstvo što vas mogu pozdraviti u ime Zajednice tehničke kulture Valpovo i, naravno, u svoje osobno ime.
Drago mi je da ste se odazvali našemu pozivu. Nadam se da ćemo svi zajedno podijeliti radost ove, motivom i sadržajem, drukčije izložbe. Siguran sam da ćemo od večeras, svako na svoj način, s jednim otklonom od svakodnevice, promišljati ovaj naš prolazni život ispod beskrajnog neba.
Trebali bismo se češće prisjetiti da smo „maleni ispod zvijezda“.

Astronomi našeg astronomskog društva ,,Anonimus“ odavno su svojim dosezima, izašli iz anonime. I čini se naizgled, da bi trebali mijenjati ime. Međutim, istina je drukčija. Neumoljiva. Tek su na istraživačkom početku; svemir je beskrajan ali čovjek nije vječan.

O njima i njihovim, iako amaterskim, ali za nauku- astronomiju, važnim i profesionalnim dosezima, pišu svjetski listovi. Kod nas se u javnosti malo toga zna. I zato je ova izložba prava prilika da o njima saznamo ponešto više.
.
Duboko iz duše želim izustiti: „Čast mi je i zadovoljstvo što s vama mogu podijeliti emociju ove izložbe astrofotografija“.
Jedan od ponajboljih astronoma je i autor današnje izložbe Ivica Skokić . Ako kažem samo autor izložbe, onda je to rečeno tako obično i tako jednostavno. Uostalom, takav je  u svom biću i karakteru sam izlagač fotografija.
Međutim, ono što on radi i stvara nije nimalo jednostavno, i s punim uvažavanjem mogu reći kako je Ivica Skokić višedimenzionalna osoba stvaralačkih osobina, neumoran tragač za drugim svjetovima, entuzijast i autoritet u svojoj struci.

Samozatajni i vrijedni ljude sjaje izdaleka , kao svjetla strana mjeseca.
Poznajući ga godinama, mogu samo reći da se to se od njega i očekivalo.
Ivica Skokić je inženjer, astronom, fotograf i putnik s ciljem. Sve zajedno, ali i sve pojedinačno. Kad bismo bilo koje zvanje od nabrojanih izabrali, čini za sebe cjelinu. Upravo je ova sinergija jednog čovjeka stvarala izložene fotografije.
Pišući ove retke, sjetio sam se jedne davno pročitane rečenice koju sam do dan- danas upamtio zbog njezine poučne poruke: „Živi u sasvim maloj kući, ali njezini prozori gledaju na vrlo veliki i daleki svijet“.
Autorov  je prozor okance fotoaparata, objektiv teleskopa, njegov je svijet, beskrajni svemir. 
Putovao je ovaj zemaljski putnik na daleko i na široko; od Valpova do Zagreba, put Rijeke do Višnjana, natrag do Zagreba , put do Fruške gore, od Valpova preko Balatona. Od Hrvatske do Novosibirska u Rusiji, pa i dalje, sve do velike Kine.
Sve je činio kako bi okom fotoaparata zarobljavao djelić stvarnosti u vremenu i bezgraničnom prostoru, ili kako bi ukrao zaustavljenu sliku mikro svemira, znajući da se ona nikad više neće ponoviti.

Donosio je fotografije nebeskih tijela čija je svijetlost putovala do objektiva njegova fotoaparata nekoliko milijuna godina, a on ju je na kraju puta samo meko zaustavio u
stakalcu fotoaparata.
Nebo se snima noću. Dan je razasuta svjetlost Sunca koja svojim spektrom zaklanja svemir.
Dok su njegovi vršnjaci, tijekom mladenačkih godina, spavali snom usnulih bećara, naš se Ivica družio sa zvijezdama.
Kad je Sjevernjača bila u zenitu svog nebeskog pola, te 2008.g. naš je entuzijast stajao na starom gradu Velikog Kalnika. Dugi otvor blende. Na obzoru slika kružnih lukova udaljenih zvjezdica. Fotografija.
Voli fotografirati stare gradove u simbiozi s noćnim lutalicama beskrajnog neba po čijim se masivnim zidinama, s nebeskih visina, razlijeva raskošna svjetlost: Stari grad Samobor i zviježđe Volara, odsjaj ruševine starog grada Okića, listopadne noći pod sazviježđem Bika.
A tek razlivena slika ljetnjeg odsjaja neba na jezeru Jaruna...?
Čini se da je ipak najzanimljiviji naš najbliži i naviše opjevani Zemljin pratitelj- Mjesec. Nije ni čudo, mijenja se on i presvlači u jednoj noći i nekoliko puta. Da mu ne poznamo nestašnu narav, teško bi ga prepoznavali u svim njegovim zemaljski vidljivim mijenama. Tepamo mu mi Zemljani: mladi mjesec-mlađak, puni mjesec-uštap, lovci mu kažu i lovački mjesec. Mladenci imaju svoj naziv: medeni mjesec. A on, uvaljan u noćnu paučinu svjetlećih niti, kao da se luckasto raduje pa nam svjetlom ispisuje noćne pozdrave. Ili kako je autor napisao ispod jedne fotografije: „Mjesec okupan bojama ljetnog sumraka iznad polja nedaleko Podravske Moslavine“.
Jedne noći sjaji kao dukat žuti, drugi je puta bljedunjav, onda se naljuti pa zamrači. Ponekad bude prgav i agresivan, pa onako izdaleka ulegne ispred Sunca, praveći pomrčinu nama Zemljanima. Zanimljiva nebeska figura. Mijenja on oblike i veličinu: po ljeti izgleda kao srp koji je pobjegao iz žetve, a u kasnu jesen nabubrio kao okorjeli pijandura. I mi ga baš takvog obožavamo.
Ta stara bećarina nije uvijek sam. Okupi on društvo na divane: tetu Veneru, strica Saturna, sedam sestara Plejade i mnogobrojne zvjezdice, kao „penđeraše“. Sunce je previše pakleno pa ga drže podalje od njihova društva. Igraju se oni, igraju. Tko zna kada su započeli i kada će igru okončati.  
A kad prođe kakav komet, ne osvrće se. A ljudi su se bojali kometa i kroz dugu ljudsku povijest, nepravedno ih proglašavali vjesnicima nesreća. Kometi, kao što je 2007.g. i Holmes, vukući lijeno kitnjasti rep, satkan od svemirske prašine, samo je svojom erupcijom ukrašavao večernje jesenje nebo. Nije donio ni sreću ni nesreću, donio je samo trenutak radosti ljudskom oku.

Ah. Ti Zemljani!
I sve ove noćne nebeske igrarije, tijekom godina, s različitih mjesta pratilo je budno oko našeg astrofotografa Ivice Skokića. Uredno je nizao fotografije najljepših i neponovljivih prizora nebeske raskoši.
Najbolje od najboljih fotografija svemira-sada su pred nama.

Svemir je Božje pismo ljudima. Napisano. To pismo se sporo uči. I kad mislite da ste naučili samo jedno slovo tog pisma, svemir se već proširio, pomaknuo, zakrivio.
Nije autor putovao bez cilja. Znao je  mjesto i vrijeme ukazanja tih čudesnih slika otvorenih nebesa. Valja znati: prava fotografija nastaje puno prije pritiska na otponac fotoaparata. Fotografija nastaje u glavi, u mašti, kroz ideje i postavke. Dugo se ona nosi u mislima i kao za zrno biljke, traži se plodno tlo kako bi proklijao i izrastao plod.
Fotografija je izraz i odraz osobe koja je stvara. Ona je stav prema životu, izraz težnje jedne osobnosti, počesto otpor prema ustaljenim obrascima ponašanja u društvu, odgovor na nedorečeno, podignuti prst za neoprostivo, zamah ruke za osvajanje novoga, pobjednička medalja.

Autor to pravilo potvrđuje riječima napisanim ispod fotografije „Subotnja večer“:
„O ovoj sam fotografiji sanjao dugo, otkad se bavim astrofotografijom. Vraćajući se s redovitog druženja s astronomima, primijetio sam da reflektor koji osvjetljava valpovački dvorac, ne radi. Znao sam da je preda mnom posebna subotnja večer. Meni najdraža fotografija.

Ivica Skokić , naš nemirni zanesenjak svemira, luta okom po nebeskom svodu i na kraju, uvijek se vraća korijenima, iskonskim, zemaljskim.

Veliki hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić, prije osam desetljeća, napisao je epohalnu pjesmu „Opomena“ kojom je znao bodriti čovjeka da ostane u svojoj ljudskoj biti i dostojanstvu, šaljući mu plemenitu i humanu poruku: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“

Ivice, maestro, ne budi skroman.
Ne boj se svojih ciljeva.
Ciljaj sunce!
Čak i ako promašiš, sletjet ćeš među zvijezde.
A tamo si i naumio!

Ovim riječima podrške i novog ohrabrenja proglašavam izložbu otvorenom.

Predsjednik Zajednice tehničke kulture Valpovo: 

Dragan Milec

 

Valpovo 16. listopada 2009.